Ostavština Dr. Ivana Novaka

Novak_Međimurje0027

Dr. Ivan Novak
narodni preporoditelj

Dr. Ivan Novak  – pravnik, publicist, književnik i političar, čijom zaslugom je Međimurje doživjelo svoj povijesni Badnjak 1918. godine, kada se izbavljeno od mađarske vlasti vraća Hrvatskoj.

Na dan 9. siječnja 1919. održana je na trgu ispred franjevačke crkve u Čakovcu javna opća skupština, na kojoj Međimurci donose Rezoluciju: (…) Hrvati iz cielog Međimurja, pred cielim svietom otvoreno, odlučno, jednodušno i samasviesno izjavljuju: Za uvek se odcjepljujemo ad mađarske države, kojoj smo do sodo pripadali samo pod utjecajem sile i protiv svoje volje.

Dr. IVAN NOVAK – PUT K SLOBODI I PRAVDI

Macinec je selo blizu slovenske granice, u nizini kojom završava briježni, vinorodni, dio Gornjeg Medimurja. Ovdje se 22. svibnja 1884. rodio lvan, treće dijete skromnoga po imutku zemljoposjednika Nikole Novaka. Već u macinečkoj osnovnoj školi, gdje je, kao i u ostalim međimurskim školama, madarski jezik bio obavezan predmet, Ivan Novak suočava se sa nacionalnom tragikom svojega kraja. Tu će tek u potpunosti shvatiti zbog čega obiteljski očenaš u njegovom domu uvijek završava sa poluglasno izgovorenim zavjetom – ja sem pak Hrvat…
Razumljivo je stoga što će mu se zbog čvrsto usađenoga mu hrvatstva zamjeriti i učitelji mađarske građanske škole u Čakovcu, pa će krenuti na školovanje na Hrvátstvo u Varaždin.
Tu, preko Drave, austrougarska monarhija naoko ima blaže lice od onoga u njegovom kraju, bar mu se isprva tako čini. Jer ovdje se hrvatskog jezika ne treba sramiti, niti se zbog njega bojati od mađarskih batina. No, i ovdje i Beč i Pešta imaju svoju moć i svoje žbire, čak i medu gimnazijskim profesorima. Stoga će inteligentni siromošak, nakon što se pridružio protumonarhijskom i socijalnom dačkom buntu, ubrzo biti istjeran – da se vrati u Macinec kao “propali đak”. Na gornjogradskoj zagrebačkoj gimnaziji zatim desi mu se isto, ili još gore – odlukom Ministarstva onemogućeno mu je školovanje u svim hrvatskim školama. No, žalba mu je ipak uvažena, pa polaže maturu u bjelovarskoj gimnaziji.
Sa svjedočbom siromaštva, koja ga oslobađa od plaćanja školarine, ali ne i od ispitnih taksi, niti od gladovanja i svakovrsne neimaštine, Ivan Novak upisuje studij prava na zagrebačkom sveučilištu 1907. godine. Među pobunjenim i protjeranim zagrebačkim studentima 1908. u Pragu se našao i Novak. I kao što su mu bile dragocjene političke spoznaje što ih je stekao za srednjoškolskih prognaničkih dana u varaždinskoj Platzerovoj tiskari, a zatim u peštanskoj tiskari “Urania”, tako će i boravak u Pragu proširiti njegove političke vidike, pa će ovaj Međimurac zastupati hrvatske studente na pariškom kongresu slavenskih studenata. Studirajući i polažući ispite usporedno na zagrebačkom i na fakultatu u Budimpešti, Ivan Novak 1910. godine diplomira na oba, te stiče naslov doktora pravnih nauka. Radi zatim u odvjetničkim kancelarijama u Titelu i Novom Sadu, pa u Prelogu. Tu ga zatiče prvi svjetski rat, no poziva na frontu je poštadan. Zbog plućnog katara koji ga muči još od srednjoškolske dobi, a zapravo tinjajuće sušice, bolesti svojstvene siromašnom hrvatskom intelektualcu, kojoj će se duhovna i tjelesna Novakova vitalnost v zreloj dobi uspješno oteti. Jer upravo tada, Međimurje je upravo njega najviše trebalo. Upravo tada, naime, mađarski se režim nad ispaćenim i od rata izranjenim Međimurskim pukom razmahao krvavim korbačem…

U času proloma svjetske kataklizme 1914. godine dr. Ivan Novak imao je 30 godina. Mogao je tada, u miru odvjetničke kancelarije, u Zagrebu primjerice, graditi svoju materijalnu egzistenciju, čekati bolje dane… No, ostavši vjeran svojim mladenačkim idealima – nacionalne slobode, demokracije i socijalne pravde, ostao je u svojem Međimurju da mu bude svjedokom i braniteljem. S pravom, jer za sobom je imao bogato iskustvo političkog rada i djelovanja, i spisateljskog i publicističkog i stranačkog. A bio je, konačno, i pravnik, i čovjek sa širokim krugom prijatelja, političkih istomišljenika i suradnika – u Međimurju, Zagrebu, diljem Hrvatske.
Stoga, kad su novine usred Zagreba, bivšega središta tuđinske državne moći, velikim slovima objavile A – U NEMA VIŠE! – taj 28. listopad 1918. godine dr. Ivan Novak s pravom je nazvao najsretnijim danom u svojem životu. Jer u slomu Austro-Ugarske vidio je i slom mađarske vlasti nad Međimurjem. No, nažalost, nije se to dogodilo odmah. “Stara granica” Hrvatske prema sjeveru, Drava, i sada je, kao i mnogo puta i prije i poslije u povijesti, za Međimurje bila kobnom. Kao i mnogo puta prije, u mađarskim uvjetima i zahtjevima, Drava je “prirodnom granicom Hrvatske prema Mađarskoj, pa je dakle Međimurje i upravno i politički mađarski teritorij, na koji Kruna Svetog Stjepana polaže svoje vjekorno pravo…
I dok je čitava Hrvatska slavila, gledajući u Kraljevini SHS bar djelomično oživotvorenje ideala svoje nacionalne države, dotle je Međimurje tonulo u najcrnji mrak…

Ostaci u ratu razbijene mađarske vojske razmiljeli su se pljačkajući po ovom kraju, već poharanom ratnim gubicima i španjolskom groznicom. Opljačkan rekvizicijom, ispaćen glađu, Međimurski puk uzvratio je napadom na imovinu poklonika mađarske vlasti i ratnih profitera. Ovu pobunu mađari su lukavo proglasili – boljševičkom revolucijom… Nakon proglasa prijekog suda, Štatariuma, započeo je organizirani mađarski teror nad Međimurcima, vješanje i strijeljanje. Drava je i opet bila kobnom granicom, prako koje je istina teško i sporo dopirala. Evropa je dvojila nad konvencijama, regent Aleksandar bio je ravnodušan, Hrvati u Hrvatskoj neodlučni…
U ovakvim uvjetima, za Međimurje je presudna bila moć, građena kroz dugogodišnji slobodarsko-politički javni rad, utjecaj najuglednijega tada u Hrvatskoj Međimurca – dr. Ivana Novaka.
Novakova prethodna borba za Međimurje, perom i riječju u svakoj prilici, nije mogla biti zaboravljenom.
Stoga, premda u Državi SHS Međimurja nema, Novak je izabran u Narodno vijeće kao povjerenik za Međimurje. Zahvaljujući upravo snazi Novakove osobe i njegovom utjecaju kao člana Narodnog vijeća, organizirane su hrvatske dobrovoljačke jedinice, koje su na Badnjak, 24. prosinca 1918. ušle u Međimurje i konačno ga oslobodile.

PEROM I RJEČJU ZA MEĐIMURJE

Dr. Ivan Novak bio je dijete tipične međimurske, skromne, marljive i pobožne, obitelji. Mukotrpno obrađujući zemlju, čije su plodove bez truda uživali mađarski činovnici, birovi i žandari, Novakov otac želio je da se bar jedno od njegovih četvero djece izbavi od kmetske sudbine. Stoga će nesebično odvajati najviše što može od siromašnoga domaćinstva da bi svojem sinu Ivanu omogućio školovanje. Poslije će to s jednakom predanošću činiti i Ivanova sestra Marija Jambrović.
Svjestan roditeljske i obiteljske žrtve, Ivan ja kroz čitavo svoje školovanje opravdava marljivim radom. Ali, upravo roditeljskim odgojem usađen, osjećaj za pravdu i poštenje stavlja ga na kušnju već u srednjoškolskim danima, kada se pita: smije li se pred tolikom nepravdom, poslušno zaronjen u knjige, šutjeti?
Nepravda koju bogataš nanosi siromahu – pljačkajući ga i pomoću zakona i bezakonja. Nepravda zbog koje hrvatski kraj, Međimurje, nije u krilu Hrvatske, nego je mađarski feud, tek dio Županije Zala… Sve to mladoga Ivana Novaka progoni i tišti do srži njegova bića, sve to plamti već kroz njegove dačke zadaće…
Stoga, kada se u varaždinskoj gimnaziji susreće sa istomišljenicima koji potvrđuju njegov bunt, ne misli više na osobni rizik, već se sav, bespoštedno, daje borbi za Pravdu.
U Varaždinu suradnik lista Naše pravice u Zagrebu član socijaldemokratske stranke i suradnik socijalističkog lista Naše snage, ovaj književno nadareni mladić bio je predodređen za trnovit životni put. I kad je izbačen iz sviju škola, premda izazvavši u roditelja zabrinutost i razočaranje, on nastavlja svojim svjesno odabranim putom. Njegov cilj daje mu snagu da prebrodi sve birokratske i režimske prepreke, da izdrži bolest i siromaštvo, da u roku završi školovanje, pa da stekavši svoj kruh nagradi tako i roditeljsku vjeru u njega.
Iskupljujući se za grijeh “propaloga đaka” radom u Platzerovoj tiskari, te u odvjetničkom uredu Pere Magdića u Varaždinu, izdržava se zatim radeći u Budimpeštanskoj tiskari “Urania”. Oštećenoga zdravlja, u Budimpešti Novak ustraje i dalje, uređujući čak dva socijalistička lista. To jednogodišnje iskustvo, premda kratko, bit će mu osobito dragocjeno – onoga dana kad Međimurje bude oslobodeno.
Po povratku u Zagreb, maturiravši i upisavši se na pravni fakultet, Novak surađuje u mnogobrojnim listovima, među kojima su najugledniji Vijenac, Mlada Hrvatska i Hrvatski radnik.
Novaka žalosti seljačko i radničko siromaštvo i poniženost, potresen je kad mu otac piše:
… “ja bi došel k tebi v Zagreb, ali bi se ti morti mene sramil”…
Ali, istovremeno, svjestan je da bez nacionalne slobode ne može biti uspostavljena ni socijalna pravda. Zato nastavlja svoju borbu za nacionalno oslobođenje Međimurja, te 1907. objavljuje brošuru ISTINA O MEĐIMURJU.

Tu se kritički obara na sve oblike međimurskog života u koje se je uvukao mađarski duh – od narodne pjesme do mentaliteta koji povladujući Mađarima, zaslijepljen njihovom propagandom, sve se više udaljava od siromašnoga hrvatskog puka s druge strane Drave.
Uzrok ovom stanju Novak nalazi u neprosvijećenosti međimurskog življa, a lijek u odgajanju narodne inteligencije, mladih Međimuraca koji će se po školovanju u Hrvatskoj vratiti u rodni kraj.
Premda već od prije uvažavan u književnim krugovima po svojem darovitom, jezično i stilski izgrađenom, te kritički smjelom peru, Novak svoj istinski ugled u književnom životu stječe postavši urednikom glasila naprednjačke grupacije, Hrvatskog đaka, uredujući ga do 1910. godine. Tada stječe i bliska poznanstva sa mnogim hrvatskim književnicima, koji će mu se javljati pismima i poslije, kad će Međimurje, oslobodeno od Mađara, još više trebati njegove političarske i pravničke sposobnosti, kad će se uronjen u njegovu dnevnu životnu problematiku Novak udaljiti od svojih književnih interesa.
S mnogo poštovanja i uvažavanja Novakovog utjecaja, obraćat će mu se Ivo Vojnović, Gustav Matoš Milan Begović Marija Jurić Zagorka, Ljubo Wiesner…
Glede objavljivanja vlastitih i uređivanja tuđih književnih tekstova, Novak s vremenom kao da gubi interes. Pojavljivanje u antologiji Hrvalska mlada lirika čini se zadnjim njegovim poetskim istupom. Praški egzodus 1908., kao i pariški kongres očito ga udaljuju od književnih ambicija. Pogotovo kada počinje uređivati zagrebački protuhabsburški i antiratni list Glas Slovenaca, Hrvata i Srba 1918. godine. Premda psihički i fizički raspet između Međimurja, gdje se povezuje sa malobrojnom hrvatski nastrojenom inteligencijom, i Zagreba kao političkog centra koji treba pomoći njegovim planovima za oslobođenje Međimurja, Novak nastoji održati kontinuitet djelovanja na obje strane. Uz to, objavljuje brošuru SAMOODREĐENJE NARODA I MAĐARI, u punom još jeku rata, 1918. godine.
Književno kultiviranim izrazom, mladi pravnik, iskusni političar, intelektualac europskih obzora, dr. Ivan Novak u uvodu ove brošure poručuje: “Što dalje traje ovaj svjetski rat, to jasnije ispoljuje se u njemu jedna ideja, koja potiskuje u kut sva ostala ratna gesla i dolazi do pregnantnog izražaja pod imenom: sloboda i samoodređenje naroda. Ova je ideja udarila svoj biljeg historiji ovih strašnih dana, prokrčila je put misli, da svijetom ne protekoše krvave rijeke, ne štropoštaše se u prah sela i gradovi zato da poslije svih tih grozota ostane stari poredak u Evropi. ”
(…) “No, ima ih” (…) “koji još neće da razumiju da je sloboda i samoodređenje naroda svrha, koju je sam sebi odredio ovaj svjetski rat.”
Meta njegovog žestokog napada dakako je Ugarska, ali prije svega kao primjer apsolutističkog zakonodavnog ustroja, koji već kao takav ne može biti osnovom ikakove demokracije, a kamoli mogućnošću da nemađarska nacija u takovoj državi ima slobodu svojeg nacionalnog samoodređenja. Kao tipičnu žrtvu takovoga sustava, Novak ističe Međimurje, argumentirajući detaljno sve načine mađarskog zatiranja hrvatskoga duha u svojem kraju.
Potpisavši se sa Jugoslaven iz Ugarske, Novak se javlja kao glas stoljetnoga okupljanja oko ideje objedinjenih Slavena, kao jedine mogućnosti otpora mađarizaciji i germanizaciji.
Prevedena i na njemački jezik, brošura je trebala krenuti Evropom, ali je taj poziv iz mraka porobljenosti – ugušen. I u jeku rata, državna Austro-Ugarska cenzura bila je budna, pa je cijela naklada knjige zaplijenjena.
Sve što nije pisano za Međimurje, za njegovo oslobodenje, Novak kao da smatra manje vrijednim. Suditi je to po mnogim nedovršenim poetskim i proznim fragmentima, koje odlaže, ali i čuva – nadajući se vjerojatno da će jednoga dana, kad Međimurje bude oslobodeno, naći vremena i za književno stvaralaštvo.
U svojoj prozi sa socijalnom tematikom, Novak je po pristupu i stilu učenik najboljih stranica hrvatskoga realizma, posebice Ante Kovačića. Novakova novela iz sudnice, Čovjek sa dubokim očima, primjer je za korak naprijed, ka ekspresionizmu što dokazuje zrelog književnika.
U poeziji, po motivima socijalnog bunta i razniježenosti nad Croatiom Novak je sljedbenik Kranjčevića i Matoša, dok su mu arkadijski i sumorni pejzaži, izrečeni isklesanim stihom, jeka Vidrićeva majstorstva. Okušao se Novak u različitim književnim formama, no najbliži bio mu je feljton, kojim se i najčešće javlja u časopisima.
Labuđi pijev Novakova književnog stvaralaštva njegova je pjesma Šutnja, iz nedovršenog ciklusa U međimurskim vinogrodima, objavljena 1920. godine u Almanahu Književnag Juga. Nema u toj pjesmi ni nekadašnje žestine prosvjeda, ni poletnog prkosa mladoga Novaka. Pa ipak, kao bolni matoševski uzdisaj, ona je Novakovoj kritičkoj prirodi dosljedna. Ta pjesma progovara iz dubine razočarane duše. To govori ratnik koji nakon pobjede spoznaje da se bitka nastavlja, a on je na bojištu sve više sam…

UZLET I PAD

Međimurje je napokon u materinskom mu krilu, vraćeno je Hrvatskoj. Uspostavljena je u njemu hrvatska vlast, a dr. Ivan Novak imenovan Kraljevskim povjerenikom za Međimurje. Velika narodna skupština, održana 9. siječnja 1919. na trgu ispred čakovečke crkve Sv. Nikole, sa macinečkim pjevačkim zborom i Vinkom Žgancem uz harmonij, sa deset tisuća oduševljenih Međimuraca – koji će donijeti Rezoluciju: Međimurje se odcjepljuje od Mađarske!
Ali, Međimurje je i puno bogalja i siromaha, bolesnih i gladnih… Bez kruha, soli, šećera, petroleja… Tu su još mađarski činovnici i učitelji, kao i svi oni što sa mržnjom gledaju na nemađarsku vlast… Pred Novakom su, dakle, nove bitke, i nacionalne i socijalne.
U deset sljedećih godina Novak će na svim tim frontovima raditi zdušno, ne štedeći svoje snage.
U skladu sa principima demokracije, već je u prvoj godini organizirao upravu, u škole doveo hrvatske učitelje, umjesto Muraköza, u Čakovcu pokrenuo list na hrvatskom jeziku, Međimurske novine, kasnije Glas Međimurja i Hrv. Zagorja.
Premda zaokupljen problematikom opljačkanog i razorenog međimurskog gospodarstva, Novak jednaku pažnju posvećuje i kulturnom životu. Osnovavši Prosvjetno društvo za Međimurje, pomaže školovanju đaka, studenata i učitelja. Tako pomaže i skladatelju Josipu Štolceru Slavenskom, slikaru Ladislavu Kralju Međimurcu, kiparu Luji Bezeredyu.
Novak nije zaboravio na presudnu ulogu Žgančevih Hrvatskih pučkih popijevaka iz Međimurja, koja zbirka je za međimursko hrvatstvo bila corpus delicti. Uvažen čak i od međunarodne vojne komisije, te potvrđen Mirovnim ugovorom u Trianonu 4. lipnja 1920., kad su odrekavši se tada s bijesom Međimurja, Mađari bili pobijeđeni – i od međimurske pjesme!
Sakupljajući ih i sam, zapisujući njihove stihove već u svojim školskim bilježnicama, Novak potiče i etnomuzikologa dr. Vinka Žganca na daljnje sakupljanje međimurskih pjesama, te 1924. i 1935. Jugoslavenska akademija izdaje dva bogata sveska Hrvatskih pučkih popijevaka iz Međimurja.

Čakovec kao upravno središte oživio je tada punim društvenim životom. Uz dobrotvorne balove i koncerte, postao je i stjecištem hrvatskih i domaćih i intelektualaca odasvud. Tako će ovamo, kao učitelj, doći Zagrepčanin Nikola Pavić i objaviti svoju prvu pjesničku zbirku. A zatim, najvjerojatnije nadahnut i Novakovim zanosom, propjevati će međimurskim govorom, objavivši 1923. zbirku pjesama Pozabljeno cvetje – prvi glas Međimurja u hrvatskom dijalektalnom pjesništvu.
Novak nije zaboravio ni na kulturne i obrazovne potrebe međimurskog sela, pa već 1919. osniva pučke čitaonice u selima: Sv. Martin, Sv. Juraj na Bregu, Mursko Središće, Mačkovec, Šafarsko, Štrigova, Selnica, Macinec, Kotoriba, Raskrižje, Gibino…

Novakovo kulturnoobrazovno djelovanje, međutim, nastavak je prethodnoga modernoga hrvatskog pokreta započetog već krajem 19. stoljeća, koji osnivanjem hrvatskih pučkih knjižnica 1903. u Međimurju ima svoje i zvanično uporište. U organiziranju crkvenih pjevačkih zborova, u raspačavanju hrvatskih novina, brošura i letaka, u tiskanju molitvenika na hrvatskom štokavskom jeziku sudjeluju mladi ljudi iz svećenstva i međimurski đaci i studenti iz Varaždina i Zagreba. Među njima su tada već Novak, Luka Purić, Ignac Lipnjak, Juraj Lajtman i Vinko Žganec. Svećenik Luka Purić, rodom iz Hodošana (1981: 1914.) bio je u tome prvom razdoblju međimurskog nacionalnog preporoda najagilniji i najsvestraniji, bio je predvodnik pokreta za oslobođenje Međimurja. Nažalost, nije ga dočekao.
Na ovoj podlozi probuđenog hrvatstva, koje pod budnim okom mađarskih vlasti nije bilo lako gajiti, Novak će nakon oslobođenja sa svojim suradnicima samo nastaviti gradnju međimurskog kulturnog identiteta, sačuvanog do danas.

Jugoslavenstvo, koje je dr. Novaku bilo mladenačkim idealom, ubrzo mu, međutim, postaje teret. Sve manje podrške ima i iz hrvatskog središta, Zagreba, koji je preplavljen stranačkim borbama za vlast. U Kraljevini SHS počinja kraljevati i međunacionalni sukob. Hrvatski stranački pak prvaci, ili zaboravljaju na Međimurje, ili ga koriste tek kao propagandu za vlastitu korist.

Kraljevo odlikovanje dodijeljeno mu 1919., Red Sv. Save III. reda kao i odlazak Novakov tom prilikom u Beograd postaje deset godina kasnije njegovim političkim protivnicima dovoljnim dokazom – da nije hrvatski rodoljub … Vjerojatno je i to pridonijelo gubitku njegova utjecaja čak i u Međimurju. I premda 1931. godine, kada gubi i položaj javnog bilježnika, još piše u očaju svojem prijatelju – ta ja sam napustio svoju odvjetničku egzistenciju, da bih se sav predao povjereništvu… – on je već mnogo ranije shvatio da Hrvatska, kao i njegovo Međimurje, tonu u propast, protiv koje on više nema snage. Ta spoznaja desila se već 1929. godine, kada kralj Aleksandar ukida ustav i proglašava vojnu diktaturu.

Razočaran i slomljen, doživjevši naličje svojih ideala, dr. Ivan Novak umire 20. veljače 1934. godine. Veličanstven sprovod što ga prirediše njegovi štovatelji odavao je po brojnosti puka kako nikakova politička sjena ne može ocrniti svjetlost koju je svojom misijom za Međimurje upalio. Stoga u jednom od nadgrobnih govora Novakov je rodni Macinec s pravom nazvan međimurski Betlehem.
Za međimurskim povijesnim velikanom ubrzo umire i njegova supruga, dr. Milana Novak Gavrančić, liječnica, rodom Virovitičanka.

No, mir u koji utonuše oboje na groblju u Mihovljanu nije im za dugo darovan. Poremetiše ga 1941. godine, kad Međimurje ponovo okupiraju Mađari, oni koji hrvatsko Međimurje nikada nisu voljeli.
Dio nadgrobnog spomenika, lava, djelo prvog uz Meštrovića hrvatskog kipara, Frana Kršinića – raskomadaše pijucima…

Ivan Novak Iz Ciklusa U Međimurskim vinogradima

Šutnja

U nas je tiho…
U nas se beskrajno šuti.
I vjetrovi šapću tu.
Nijemi su do i brijeg.
I grcaj se guta.
I suzom oko se muti.
I visoko dižemo bolova stijeg.

Crne tišine dišu nam poljem.
Besputni puti
U ponor vode tu ponos i svijest.
Krvave duše u grču se tresu,
Al s osveta ljutih
Još uvijek se trza nam zgrčena pest.

U nas je tiho…
U nas se beskrajno šuti:
Šutnjom se naša izražava bô
I krik i patnja…
O, hoće li skoro – što srce nam sluti
Radosti vrisak
Probudit nam mrtva brda i dô…?

Almanah Književnog Juga 1920

VELIKANU U SPOMEN

Značaj dr. Ivana Novaka, organizatora oslobođenja Međimurja i nacionalnog preporoditelja ovoga kraja, općenito je slabo znan, čak i u Međimurju.

Poslije drugoga svjetskog rata, 1964. godine, pojavljuje se u listu Međimurje opsežan napis dr. Zvonimira Bartolića, koji tekst će autor 14 godina kasnije objaviti i u svojoj knjizi Za vuglom provincija (TIZ Zrinski, Čakovec 1978.).

Godine 1969., u povodu 35. obljetnice Novakave smrti, čakovečki Ogranak Matice hrvatske postavlja na njegovoj rodnoj kući u Macincu brončanu spomenploču s bareljefom, rad akademskog kipara Josipa Grgevčića.

Prigodom obilježavanja 50. obljetnice nastave na hrvatskom jeziku u čakovečkoj Učiteljskoj školi, 1970. godine, podignuto je pred njenom bivšom zgradom spomenpoprsje dr. Ivana Novaka, također rad kipara Grgevčića.

1979. godine prof. Petra Ferković iz Varaždina, nećakinja dr. Milane Novak Gavrančić, poklanja Knjižnici i čitaonici Čakovec ostavštinu dr. Novaka i njegove supruge – osobne dokumente, rukopise, fotografije, knjige i drugu tiskanu građu. Osim obveze čuvanja, jedan od uvjeta navedenih u primopredajnom zapisniku, kojega potpisuju donatorica, tadašnji ravnatelj Knjižnice Vladimir Kapun i Zvonko Jambrović, Novakov nećak, također je i polaganje cvijeća na Novakov grob – svake godine na dan oslobođenja Međimurja, tj. 24. prosinca.

O dr. Novaku piše Vladimir Kapun 1982. godine, u svojoj knjizi Međimurje 1918. (TIZ Zrinski, Čakovec) prikazujući Novakovu ulogu u oslobođenju Međimurja.

Napokon, 1997. godine podaci o dr. Novaku ulaze i u školski udžbenik edicije Moj zavičaj, u autorstvu trojice čakovečkih profesora – Željka Cigule, Vladimira Pavlovića i Vladimira Pletenca, a u nakladi Školske knjige Zagreb.

U novoj hrvatskoj državi, 1993. godine, ličnost i djelo dr. Ivana Novaka spominju se ponovo – uz županijsku proslovu 75 obljetnice oslobođenja Međimurja, kojom prigodom izlazi i brošura sa tekstom dr. Zvonimira Bartolića.

Sustavnim istraživanjima o povijesnoj Novakovoj ulozi, već dulje vremena bavi se i prof. Vladimir Kalšan, kustos Muzeja Međimurja, objavivši svoje povijesne studije do sada u dva, uz muzejske izložbe, kataloga.
Raskošno zdanje Novakove grobnice (projekt zagrebačkog arhitekta Stjepana Planića iz 1934. godine), raspona 9 metara, kao i preostali, nakon rušenja, dio nadgrobnog spomenika – postolja razbijenoga lava, obnovljeni su na poticaj Ogranka Matice hrvatske i Knjižnice i čitaonice Čakovec 1997. godine. Uz financiranje od Grada Čakovca, radove je izveo klesar Zlatan Breka.
Fragmenti Kršinićevog lava, vraćeni su ove, 1998., godine na grob dr. Ivana Novaka. U povodu proslove 80. obljetnice oslobođenja Međimurja, i njegovog priključenja Hrvatskoj – taj čin ujedno je i zavjet za buduću obnovu nadgrobnog spomenika velikom sinu Međimurja.

Preostaje još jedan, mnogo zahtjevniji, ali neophodan za budućnost Međimurja dug – monografija o dr. Ivanu Novaku.Grobnica dr. Ivana Novaka i njegove supruge-snimak iz 1935. godine. Nacrt zdanja izradio je 1934. zagrebački arhitekt Stjepan Planić, a nadgrobni spomenik, postolje s lavom, akademski kipar Fran Kršinić.

grob_Dr_Ivan_Novak_1935_1

Skulpturu lava razbili su 1941. suradnici mađarskih okupatora, a reljef portret Novaka i supruge, postavljen na bočnoj strani postolja 1938., također Kršinićev rad, odnešen je u Mađarsku.U zbirci ostavština najbogatija po broju jedinica (2.207 dokumenata) upravo ja ostavština dr. Ivana Novaka. Budući da nije imao vlastitih potomaka, poslije smrti Novakove supruge, sva pokretna imovina, kao i pismena ostavština dr. Novaka pripala je prof. Petri Ferković iz Varaždina. Prije darovanja ove ostavštine Knjižnici, profesorica Ferković svu je građu sistematizirala prema vrsti Novakovog djelovanja, te na isti način sačinila i popis jedinica građe, svrstavši je u 34 odjeljka. Svaki od dokumenata prof. Ferković popratila je, dragocjenom za razumijevanje njegova značaja, pismenom napomenom.

Za potpuno pak sagledavanje Novakovog života i rada, osobito su vrijedni njeni napisi – jedan u Spomenici varaždinske gimnazije (1636-1936), a drugi u Zagorskom kolendaru 1968.Prema grafičkom oblikovanju, sadržaju i drugim specifičnostima, ovu gradu čine:
– rukopisi (pisma, bilješke, i drugi Novakovi autografi)
– strojopisni tekstovi (službena korespondencija, dokumenti)
– plakati i letci (programi, objave, proglasi)
– knjige, novine i časopisi (objavljeni Novakovi radovi)
– fotografije (obiteljske i zvanične)
– herbarij (iz srednjoškolskih Novakovih dana)
– predmeti (uramljene fotografije, odlikovanje, odvjetnički natpis)

Premda po broju jedinica bogata, sama ostavština nije dovoljna za znanstveno sagledavanje života i rada dr. Novaka u potpunosti, već je ona o svemu tome djelomična informacija.

Dopuna mogu biti do sada napisani radovi o dr. Novaku (P. Ferković, Z. Bartolić, V. Kapun, V. Kalšan), kao i izvori na koje ovi tekstovi upućuju. Vrijednu zbirku dokumenata o Međimurju i dr. Novaku posjeduje i Povijesni odjel Muzeja Međimurja, a takoder i Povijesni arhiv u Varaždinu.